Prije ekspanzije kinematografije, Pula je iza sebe imala dva ključna trenutka koja su znatno odredila kulturni život njezinih građana i daljnji razvoj grada. Prvi je kinematografsko prikazivanje u Areni, upriličeno prije 85 godina, 16. lipnja 1938. u 20:30 sati, premijerom filma La chaste Suzanne (r. André Berthomieu), kojemu je prethodio nastup orkestra prije projekcije i slijedio dokumentarni film o španjolskom ratu. Petnaest godina kasnije, na istom mjestu u drugoj državi, u kolovozu 1953. godine održala se Revija stranog filma koja je zbog iznimnog interesa produžena za dva dana, s prosječnim brojem od 5000 do 5500 gledatelja po predstavi. Prikazani su redom: Tri intimne priče (r. Augusto Genina), Veliki Caruso (r. Richard Thorpe), Rashomon (r. Akira Kurosawa), Svi smo mi ubojice (r. André Cayatte), Operacija Cicero / 5 prstiju (r. Joseph L. Mankiewicz), Ljubavi i otrovi (r. Giorgio Simonelli), Podvodni heroji / Ljudi žabe (r. Lloyd Bacon), Kapetan Horatio Hornblower (r. Raoul Walsh), Svijet na Kajžarju (r. France Štiglic) i 9 kratkih crtanih filmova. Već za dva tjedna, u povodu Dana mornarice, organizirana je Revija domaćeg filma s programom U oluji (r. Vatroslav Mimica), Na svojoj zemlji (r. France Štiglic) i Slavica (r. Vjekoslav Afrić), uz jedan izuzetak, strani film Okrutno more (r. Charles Frend).

Sljedeće se godine zadržavaju obje programske smjernice, ali obrnutim redoslijedom; najprije se održava Revija domaćeg filma, s ciljem da posluži kao propagandna manifestacija među širom publikom, a potom ona stranog filma. Prikazano je pet domaćih igranih filmova, dvije koprodukcije i 16 dokumentarnih filmova što je de facto bila cjelokupna godišnja filmska produkcija. Od najavljenog igranog programa Daleko je sunce (r. Radoš Novaković), Vesna (r. František Čáp), Anikina vremena (r. Vladimir Pogačić), Posljednji most (r. Helmut Käutner), Stojan Mutikaša (r. Fedor Hanžeković), Koncert (r. Branko Belan) i Kuća na obali (r. Boško Kosanović), odgođen je Pogačićev film i zamijenjen Sumnjivim licem (r. Sofija-Soja Jovanović). Iako skroman program na kojemu je sudjelovalo tek 20 filmskih radnika, 14 predstavnika filmskih poduzeća, desetak novinara, glumice Metka Bučarjeva, Metka Gabrijelčič, Olga Brajović i Sutka Ridžešić, glumci Dragomir Felba i Dušan Janićijević te redatelji Puriša Đorđević, Branko Bauer, Šime Šimatović, Ljubiša Jocić, František Čáp i Milenko Štrbac, program je za ono doba privukao izuzetan broj od 40 000 gledatelja. Zasluge za uspješnost prve revije i priznanje domaćem filmu od toga će trenutka pripadati publici i filmskim radnicima, a Branko Bauer će izjaviti: Prvi puta smo mi, filmski radnici, imali mogućnosti da se nađemo na okupu, da se upoznamo i porazgovaramo i da naposljetku, vidimo kako naša djela prolaze ispit ogromne mase gledalaca odjednom.

Nakon uvažavanja inicijative da je državi potreban filmski festival i napetog izmjenjivanja potencijalnih budućih lokacija, filmovi se 1955. godine projiciraju iz kabine smještene na prvoj stepenici gledališta Arene. Uz potporu Vjesnika u srijedu i glavnog urednika Fadila Hadžića s privremenom redakcijom u hotelu Riviera, izlazi prigodna edicija čiju naslovnicu potpisuje Fedor Hanžeković uz zaključak: Neka (njeni) počeci budu dostojni ljepote ovog grada, koji tako divno spaja drevnost Augustove Arene s mladošću filmske umjetnosti. I neka to s ponosom nazovemo našim festivalom!

Centar festivalskog sustava (p)ostaje Arena i pridružuje joj se prvi satelit – hotel Riviera u koji gosti pristižu putujući „na jednoj nozi“ u prepunim autobusima. Posebnu pažnju u Areni plijeni Golikov film Djevojka i hrast kojemu je publika oduševljeno pljeskala nakon i za vrijeme projekcije čime je na redatelja usmjerena i pažnja vlasti. Zbog nagrađivane pripovijetke iz razdoblja NDH uskraćuju mu sredstva za nova ostvarenja sljedećih desetak godina. Završnoj večeri prisustvuje i pokrovitelj Festivala, predsjednik Josip Broz Tito, i predsjednik Skupštine Moša Pijade, koji prate kratki animirani film Crvenkapica, dokumentarni Dokumenti jednog života i prvu cinemascope projekciju u Jugoslaviji Tri novčića u fontani (r. Jean Negulesco).

Nakon položenih temelja, organizacijski i tehnički problemi desetljećima su pratili svako izdanje, osobito zbog nedostataka smještajnih kapaciteta. Filmski se radnici sada već broje u stotinama pa se užurbano radi na poboljšanju turističke ponude. Zbog oskudnosti jedinica u hotelima, Općinski narodni odbor odobrava građanima da putem plakata i novina oglašavaju slobodne sobe u privatnim kućanstvima (za najam neće plaćati porez), formiraju se posebne komisije za provjeru kvalitete hotelske i ugostiteljske ponude, a sredstva se izdvajaju i za nabavu čak četiri nova autobusa. Građani osobito vode brigu o uređenju grada, zelenih površina, ulica, trgova, trgovina i fasada. Već se u svibnju predbilježuju za filmove u Areni, daleko prije objave programa i formiranja cijene ulaznice. Svakog ljeta, za vrijeme trajanja manifestacije, tisuće gledatelja vježbali su strpljenje i već od četiri popodne zauzimali mjesta na gradinama, čekajući večernji program dok su sudionici Festivala svoj dnevni boravak u hotelima zamjenjivali onim na pulskim plažama.

Do kraja pedesetih, izuzev dugometražnih i kratkometražnih filmova, često se izvan konkurencije prikazuje i nekoliko stranih filmova u različitim kategorijama. Uz glavni filmski program, već od 1955. godine Festival je obogaćen i popratnim programima u vidu sportskih natjecanja i izložbi s ciljem da se sudionicima i posjetiteljima pruže drugi oblici zabave koji nisu nužno vezani za film. Festivalski program osmišljen je da traje cijeli dan, od ranih jutarnjih sati s konferencijama za novinare, prvo producentskih kuća, a kasnije filmskih ekipa, zatim različitim tematskim okruglim stolovima, sastancima stručnih udruga, žirija, producenata, distributera i upravnog odbora Festivala. Potom se festivalska atmosfera prenosila na lokalne plaže i kupališta (Stoja, Saccorgiana, Zlatne stijene, Verudela) gdje su fotoreporteri s pozornošću pratili redatelje i glumice. Nakon završetka službenog programa u Areni, poslije ponoći, sudionici prvih godina festivalski ugođaj prenosili bi na terasu hotela Riviera, a kasnije u drugim ugostiteljskim objektima koji bi, zbog Festivala, često obogaćivali svoju ponudu i produljivali radno vrijeme do kasno u noć. I producentske su kuće prilagođavale život filma prema Festivalu, izbjegavajući svoje već gotove filmove predati kinematografima na prikazivanje kako bi na Festivalu mogli održati njihovu svečanu premijeru. Nije pretjerano reći da je formiranje Pule kao prijestolnice kinematografije i mjesta gdje se dešavaju i prelamaju sve relevantne stvari vezane za sedmu umjetnost doprinijelo tomu da se o filmu govori s većim poštovanjem i uvažavanjem. Kada se izgovaralo „Pula“ mislilo se prije svega na film, „Idem u Pulu“ podrazumijevalo je odlazak na Festival a „Film mi je u Puli!“ bila je rečenica kojom se potvrđivao status u filmskom svijetu. Imperativ kompletne filmske produkcije u bivšoj Jugoslaviji bio je „da film bude završen za Pulu“.

Samo tri godine od prve Revije počinju se nizati međunarodni uspjesi domaćeg filma. U Cannesu je dokumentarni Let nad močvarom (r. Aleksandar Petrović) nagrađen priznanjem, John Kitzmiller nagradom za najbolju mušku ulogu u filmu Dolina mira (r. France Štiglic), dokumentarni Plitvička jezera (Š. Šimatović) nagrađen je u Berlinu, a u Kalovym Varyma Vladimir Pogačić proglašen je jednim od najboljih redatelja Festivala. Dobra budućnost predviđala se i novoutemeljenom Studiju za crtani film Zagreb filma. Nakon prvijenca Nestašni robot (r. Dušan Vukotić), ostvarenja iz Studija postat će sastavni dio festivalskih dana u vidu posebno organiziranih jednodnevnih projekcija, a ono što će kasnije biti poznato pod nazivom „Zagrebačka škola crtanog filma“ uskoro će steći međunarodni ugled. Po prvi puta dolaze do izražaja amaterski kratki igrani i eksperimentalni filmovi među kojima je prvonagrađeni bio film Antonijevo razbijeno ogledalo Dušana Makavejeva, redatelja koji će se na Festivalu u budućnosti predstaviti i u kategoriji dugometražnih filmova. U kratkometražnoj produkciji pojavljuje se ime Boštjana Hladnika s filmom Fantastična balada. Godina 1955. pamtiti će se i po višestruko nagrađivanim adaptacijama Pop Ćira i pop Spira redateljice Soje Jovanović prema romanu Stevana Sremca i Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića prema pripovijetci Slavka Kolara.

Novi zaokret u organizaciji predstavlja utemeljenje ustanove Festival jugoslavenskog filma iz Beograda, koju osniva Udruženje filmskih proizvođača s ciljem organizacije festivala domaćeg filma. Na toj prvoj obljetnici organiziranoj od same ustanove, 1958. godine trijumfiraju H-8… Nikole Tanhofera, koji ujedno prvi osvaja novu nagradu publike ― „Jelena“, Cesta duga godinu dana Giuseppea De Santisa i Kroz granje nebo redatelja-debitanta Stoleta Jankovića. Povlači se crta sa zbrojem svih izdanja; za Festivalima je 392 000 gledatelja, 52 igrana i 137 kratkometražnih filmova u ukupnom trajanju od 49 dana. Kritika i gosti, iako oduševljeni Festivalom i novinama, ponajviše zamjeraju jednoličnost repertoara, dominaciju tema vezanih za Drugi svjetski rat, nedostatak komedija i zabavnih žanrova i sve ono što se u filmu čini suvišnim. Zamjeraju se i popunjavanje slika nepotrebnim tekstom, neravnomjernost i teatralnost u glumi. Sam kraj dekade obilježava debitant Veljko Bulajić s filmom Vlak bez voznog reda koji 1959. osvaja tri nagrade. Na kraju prikazivanja filma na pozornici se predstavila ekipa glumaca među kojima je bilo i dvadesetak statista-seljaka iz Vaćana u Dalmatinskoj Zagori. Njihova je pojava bila senzacija kako za strane tako i za domaće goste te doživljaj pozdravljen emotivnim aplauzom. Ovo je ujedno bio i posljednji Festival na kojemu su se prikazivali igrani, kratkometražni i dokumentarni filmovi jer se naredne godine kratki i dokumentarni program prebacio na beogradski festival, također u organizaciji novooformljene ustanove, da bi se potom najbolji vratili na ekran Arene kao uvertira u dugometražni program.

I u infrastrukturnom smislu grad doživljava znatne izmjene. Niču brojni restorani i ugostiteljski objekti. Za vrijeme 8. festivala otvoreno je turističko naselje Podstinje posebnim prijmom u četvrtak u ponoć, poslije završnih projekcija u Areni, na kojemu su prisustvovali festivalski gosti te predstavnici javnog i političkog života. Gosti su se, prije projekcija u Areni, odmarali na Saccorgiani gdje su ih salijetali brojni građani u potrazi za autogramom. Ponajviše su profitirali glumci s mora poput Borisa Dvornika koji bi prisutne oduševljavao svojim plivačkim stilom i uvečer u Rivieri, nakon najezde stotine mladih i starih, sjedio bez dugmadi sa svečanog odjela. Glumcima i glumicama obožavatelji bi redovito otrgnuli cvijet ili fotografiju iz ruke, komadić odjeće ili pak cijeli rukav.

Za razliku od prvih godina, kada je u glavni program bio uključen gotovo svaki prijavljeni i proizvedeni dugometražni film, od početka šezdesetih dolazi do povećanja filmske produkcije što predstavlja novi izazov organizatorima Festivala, osobito po pitanju uspostavljanja vrednovanja prema utvrđenim kriterijima. Eksperimentira se s različitim modelima ― od toga da službeni žiri vrši selekciju filmova koji ulaze u konkurenciju do posebno imenovane izborne komisije. Oko oba prijedloga konstantno su se vodile oštre polemike i diskusije u kojima se, najviše članovima žirija ili komisije, spočitavala kompetentnost na području ocjenjivanja filmskih ostvarenja, odnosno koji naslov zaslužuje ući u utrku za službene nagrade, a koji u informativnu sekciju, što je nerijetko rezultiralo brojnim skandalima te verbalnim i fizičkim sukobima. Jedan od takvih bila je i odluka organizatora da se, protivno propozicijama, lanjski laureat prikaže posljednji, a ne, kao što je bilo uobičajeno prve večeri pa je Festival zatvorila Kozara (r. Veljko Bulajić). Gromoglasnim zvižducima, nakon projekcije filma Kapi, vode, ratnici 1962. godine, debitant Živojin Pavlović odgovorio je hvatajući se za međunožje, a do trenutka kada će biti nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film i režiju Kad budem mrtav i beo, proteći će šest godina. Godinu prije na programu je bio njegov Buđenje pacova, a godinu poslije, 1969. Zasjeda. Tri filma jednog autora za tri godine ni onda nije bilo uobičajeno, a danas je gotovo nezamisliv pothvat. Sa Zasjedom, kao najizrazitijim predstavnikom „crnog vala“ nije dobro prošao u Puli, a prisjećajući se toga, izjavit će da je film nastao u jednom dahu, u potpunoj slobodi te se i danas može gledati bez osjećaja distance i zastarjelosti. Film je, s obzirom da je Pavlović bio lanjski pobjednik, trebao biti prikazan prve večeri u Areni, no biva diskriminiran kako s programske pozicije tako i s pozicije laureata. Sličan će produkcijski poduhvat proći i Vatroslav Mimica, koji će zbog filma Kaja, ubit ću te! u Areni biti „kamenovan“, a čak će i plakat filma, rukom nepoznatog autora, kredom biti preimenovan u „Vatroslave, ubit ću te!“. Svi će filmovi te godine, izuzev Kaje, biti otkupljeni za strano tržište, a Mimica će desetljeće zaključiti s ukupno četiri filma, uz navedeni još Prometej s otoka Viševice, Ponedjeljak ili utorak i Događaj.

U godini u kojoj su sve ulaznice za Arenu bile rasprodane osam dana prije početka Festivala, na inicijativu „Kino kluba Beograd“ i pulskog „Jelena“, 1965. godine utemeljuje se Međuklupski autorski festival amaterskog filma, najveća smotra amaterskog filmskog stvaralaštva, kolokvijalno nazvana MAFAF, Mala Pula ili Prljavi film. S nestalnom lokacijom održavanja i trajanja, održavao se u dvorištu zgrade Narodne tehnike, na Kaštelu i u Domu Braće Ribar. U kategorijama igranog, animiranog, dokumentarnog i eksperimentalnog filma znalo je biti i do pet stotina prijavljenih filmova koji su prolazili selekciju profesionalnih sineasta, a pobjednički su radovi prikazivani u Areni prije projekcije cjelovečernjih igranih filmova. Mnogi su autori započeli karijeru ili se okušali u novim smjerovima u sklopu MAFAF-a među kojima Živojin Pavlović, Dušan Makavejev, Vladimir Petek, Ivan Martinac, Kokan Rakonjac, Lordan Zafranović, Karpo Aćimović-Godina, Želimir Žilnik, Kiril Cenevski, Mihovil Pansini, Ivica Matić, Miroslav Mikuljan, Franci Slak i mnogi drugi.

Uz uobičajene teme, mnogi su autori prihvatili prodor francuskog novog vala, talijanskog neorealizma i engleskog socijalnog filma. Suvremenim temama najčešće su se okretali debitanti skloni otklonu od tradicije, poput Dušana Makavejeva u filmu Čovek nije tica i trojca Kljaković, Papić i Vrdoljak u omnibusu Ključ. Među nagrađene prvijence upisat će se i cjelovečernji igrani film Rondo Zvonimira Berkovića i Sedmi kontinent Dušana Vukotića.

Na 14. festivalu poboljšavaju se tehnički uvjeti prikazivanja postavljanjem nove projekcijske kabine, novog projektora i tranzistorskog uređaja za simultano prevođenje. Time se napokon stalo na kraj brojnim tehničkim poteškoćama i kvarovima koji su kod publike i filmskih autora izazivali veliko nezadovoljstvo. Godina je to u kojoj je ukinuta selekcija, u kojoj su svi filmovi konkurirali za nagrade, godina kada se pljeskalo Diverzantima (r. Hajrudin Krvavac), Brezi (r. Ante Babaja) i Protestu (r. Fadil Hadžić) i kada su se prikazala vrhunska ostvarenja kao što su Skupljači perja (r. Aleksandar Petrović) i Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a (r. Dušan Makavejev). Već se sljedeće godine opet uvodi sustav selekcije, o rasporedu prikazivanja odlučuje se ždrijebom, a najviše pažnje plijeni izuzetan broj debitanata, od Branka Ivande s filmom Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata, preko Bate Čengića s Malim vojnicima i Trajčeta Popova s Makedonskom krvavom svadbom, do Mikija Stamenkovića s filmom Vuk s Prokletija. Isto slijedi i 1969. godine kada je na rasporedu čak 13 debitanata među kojima i redateljski prvijenac Antuna Vrdoljaka Kad čuješ zvona.

Zbog Festivala se, početkom sedamdesetih, otvara još jedan hotel i to najreprezentativniji ― grand hotel Brioni na Verudeli, koji je, premda nedovršen, primio filmske radnike. Grad je pružio iznimnu potporu organizaciji: Trg oko Arene imenovan je Trgom Festivala jugoslavenskog filma, knjižare su u vrijeme manifestacije prodavale specijalizirane filmske časopise, a u festivalskom centru, preseljenom u Dom JNA, gosti, filmski radnici i novinari pronašli su izdašnije mjesto za rad. U njegovu sastavu djelovali su i putnička agencija, pošta, restoran, dvije javne telefonske govornice, dva teleksa, kuglana i bar, dok se parkirno mjesto nalazilo oko fontane na Trgu revolucije.

Inauguracija Pule kao „filmske prijestolnice“ bila je okidač za nastanak mnogih filmskih festivala i manifestacija. Gotovo da nije bilo većeg grada koji nije imao program Male Pule na kojemu su se prikazivali najbolji godišnji filmovi. Dvanaest godina poslije prvog pulskog, u Nišu je pokrenut Festival glumačkih ostvarenja jugoslovenskog igranog filma, Filmski susreti, a novo desetljeće započinje najavom prvog međunarodnog FEST-a u Beogradu (1971.) i Svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu – Animafest (1972.). Od 1977. u Vrnjačkoj se Banji održava Festival filmskog scenarija, a Festival filmske režije, danas Montenegro Film Festival, osnovan je u Herceg Novom 1987.I tako, dok su partizanske epopeje i dalje uživale naklonost publike, oko crnovalnih filmova sve se više stezao obruč. Na 19. festivalu žiri izaziva polemike, isključivanjem iz natjecateljskog programa filmova Breme (r. Vuk Babić), Živa istina (r. Tomislav Radić) i Slike iz života udarnika (r. Bahrudin-Bato Čengić), a potom i dodjeljivanjem nagrade za žensku ulogu Božidarki Frajt u Radićevu filmu. Te su godine filmski autori bili skloni obračunima pa se, tako, redatelj Mate Relja obračunao s ekipom filma Sutjeska, a redatelj Tori Janković s publikom, ne dajući im da izađu iz dvorane tijekom projekcije njegova filma Zvezde su oči ratnika. Redatelj Vuk Babić obračunao se sa žirijem, prozvavši predsjednika Stipu Šuvara slobodoumnikom u svom kabinetu i cenzorom kojemu se koža ježi od provokativnih filmova, a filmski radnici obračunali su se sa žirijem putem protestne peticije o neuvrštavanju Žive istine u konkurenciju.

Do 1973. godine proizveden je 431 film, a službeno je, sudski, bio zabranjen samo jedan. Riječ je o omnibusu Grad redatelja Vojislava-Kokana Rakonjca, Marka Babca i Živojina Pavlovića u produkciji Sutjeska filma iz Sarajeva 1963. godine. Postojalo je tridesetak filmova koji su po raznim osnovama, ali uvijek bez službene zabrane i pisanih dokumenata, mrak kinodvorana zamijenili vlagom filmskih bunkera, ne stižući, tako, do onih za koje su izrađivani – do gledatelja. Partijski komesari svrstali su ove filmove, nastale u razdoblju između 1963. i 1973. godine, u crni val, nesvjesno kumujući umjetnički najsnažnijem razdoblju jugoslavenskog filma. S ekrana je, u filmovima Aleksandra Saše Petrovića, Živojina Pavlovića, Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika, Bate Čengića, Krste Papića, Karpa-Godine i drugih, progovorio svijet autsajdera i antiheroja. Neopterećeni važećim ideološkim postulatima sistema, njihovi filmovi postaju metaforičnim svjedocima života. Iako je 1972. dobio Zlatnu arenu za film Majstor i Margarita, Petrović je izbačen s Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Živojin Pavlović je, u istoj instituciji, de­gradiran i od profesora postao referent za učila. Budući da nije mogao djelovati u Srbiji, u tada liberalnijoj Sloveniji snimio je neke od svojih najboljih filmova (Crveno klasje, Doviđenja u sljedećem ratu, Let mrtve ptice). Želimir Žilnik je, poslije Zlatnog medvjeda u Berlinu za Rane ra­dove, otišao u SR Njemačku, ali je i tamo bio cenzuriran i zabranjivan, a film Slike iz života udarnika Bahrudina Bate Čengića, taj jugoslavenski „čovjek od mramora“, napravljen pet godina prije Vajdina filma, nije uvršten u natjeca­teljski program festivala u Puli 1972. godine.

Nedugo potom stigla je najava da će od 1975. Pula pre­uzeti organizaciju Festivala. Funkciju direktora obnašat će Martin Bizjak koji će na čelu ustanove biti sljedećih deset godina. Ta će godina ujedno biti i godina skandala: za vrijeme prikazivanja filma Testament (r. Miloš Radivojević), polovina publike prisutne u Areni napustila je projekciju, a jednako je prošao i film Proljetni vjetar (r. Rajko Ranfl). Glas Istre bit će prisiljen povući dnevnu nakladu zbog neukusne šale (Od filma Crvena zemlja najviše koristi imat će Agropromet iz Pule), a čak ni ponoćno krstarenje uz banket ne uspijeva zbog rupe na brodu. Ocjenjivačkim se sudovima upućuje sve više zamjerki zbog ključa pomirenja raznovrsnih interesa po kojemu se nagrade dodjeljuju i primjedbe da u žiriju zna biti onih koji će doći u Pulu pogledati više filmova nego što su to učinili u čitavom životu.

U osamdesetim godinama mlađa publika i dalje u Arenu ulazi preskačući zidove, što je tradicija koju su naslijedi­li od svojih roditelja. Nepopularno je, čak i sramotno, na projekcije ulaziti s kupljenom ili dobivenom ulaznicom. U segmentu ugostiteljstva, Festival je i dalje glavni izvor cvjetanja ponude: samoposluga na tržnici radi 24 sata, mnogi drugi objekti do duboko u noć ili ranu zoru, festi­valska publika dnevno troši šest tona više kruha nego ina­če. Centar je osobito živ noću, nakon projekcija, kada gra­đani konzumiraju usluge Mesoprometove pečenjarnice na tržnici, pizzerije na Giardinima, Taverne Romane u Areni, Arenaturistovog restorana „Zagreb“, kavane „Jadran“, restorana „Delfin“, „Kavane na obali“ i mnogih drugih. Paradoksalno, iako se završetku hotelskog kompleksa „Punta Verudela“ gotovo pa i nazirao kraj, upravo će tu­ristički i ugostiteljski radnici sve češće zahtijevati izmjene festivalskog termina održavanja, zaboravljajući pritom da su se svi relevantni hoteli, ugostiteljski objekti i turistički punktovi otvarali upravo zbog Festivala. Takvim pritisci­ma Pula će se oduprijeti do pokusnih godina u kojima je Festival jednom održan u drugoj polovici kolovoza (1989.), a drugi put početkom srpnja (1990.).

Aplauzi oduševljenja odzvanjaju Arenom 1980. godine prilikom prikazivanja Petrijinog venca (r. Srđan Karanović) i prvijenca Slobodana Šijana Ko to tamo peva. Godina je u znaku sveopćeg manjka scenarista pa redatelji posljedično snimaju prema vlastitom scenariju, a na rasporedu ih je čak osam u dvostrukoj funkciji: Vlatko Gilić, ZoranČalić, Živojin Pavlović, Kiril Cenevski, Puriša Đorđević, Srđan Karanović, Vesna Ljubić i Gordan Mihić. Zoran Tadić, pak, tijekom osamdesetih režira čak četiri filma po scenariju Pavla Pavličića (Ritam zločina, Treći ključ, San o ruži, Osuđeni) i Dubravka Jelačića Bužimskog (Čovjek koji je volio sprovode).

Sljedeći se, po rekordnom broju uloga (njih devet), upisuje Bata Živojinović, a među zaposlenijim glumcima su i Ljubiša Samardžić (Savamala, Kraljevski voz, Smrt gospodina Goluže, Dvije polovine sunca) i Milan Štrljić (Savamala, Hoću živjeti, Zalazak sunca).

Film Sjećaš li se Dolly Bell, debitanta Emira Kusturice, u Areni prekida kiša koja je napadala u tolikoj količini da su morali intervenirati pripadnici Centra za zaštitu od požara. Zafranovićev Pad Italije osvojio je Veliku zlatnu arenu i Zlatnu arenu za režiju, Ena Begović, statistica u Okupaciji u 26 slika, ostvarila je zapaženiju ulogu dok će nagradu za epizodnu ulogu u Glembajevima (r. Antun Vrdoljak) odbiti, tvrdeći da je riječ o glavnoj ulozi. Novinari i javnost u javnoj su diskusiji protestirali protiv žirija, pitajući se komu bi se već dodijeljena Arena nakon ove odbijenice mogla dodijeliti.

Kroz cijelo su se desetljeće isprepletali tradicija, novìne i nemir. Nakon više od deset godina, na konferenciji je za medije redatelj Želimir Žilnik dočekan aplauzom. Zadnji je put bio u Puli s četverostruko nagrađenim Ranim radovima. Sredinu dekade obilježili su: trijumf Oca na službenom putu (r. Emir Kusturica), nova drama Zvonimira Berkovića Ljubavna pisma s predumišljajem i konkurent na venecijanskom festivalu Život je lep (r. Boro Drašković). Puljani će s osobitim oduševljenjem dočekati film Vladimira Fulgosija Na istarski način, snimljen prema romanu Milana Rakovca Riva i druzi, koji opisuje život u Puli nakon Drugog svjetskog rata. Ostat će zapažena i Večernja zvona (r. Lordan Zafranović), Srećna nova ‘49 (r. Stole Popov) i Lepota poroka (r. Živko Nikolić).

Prvi se puta tradicionalni prijem dobrodošlice za sudionike, goste, ministra kulture i gradonačelnika održao na terasi novootvorenog hotela Histria i to u znaku dviju obljetnica ― 40. godina od prve projekcije prvog jugoslovenskog filma Slavica (r. Vjekoslav Afrić), na kojemu su prisustvovali protagonisti Irena Kolesar i Marijan Lovrić, i četiri desetljeća jugoslavenske kinematografije. Posebno je zapažena press konferencija ekipe filma Oficir s ružom (r. Dejan Šorak) koju su, zbog Žarka Lauševića, lokalne obožavateljice ispunile u potpunosti. Dodijeljenu mu nagradu za najbolju ulogu sam će glumac proslaviti po obližnjim pulskim kafićima, kasnije se prisjećajući da niti je bilo organiziranog prijevoza niti prijema povodom nagrade. Kraj dekade obilježava sve veći pad trenda broja gledatelja. Među rastućim organizacijskim i programskim problemima i nezadovoljstvima, izdvajaju se filmovi Život sa stricem (r. Krsto Papić), Haloa ― praznik kurvi (r. Lordan Zafranović) i Sokol ga nije volio (r. Branko Schmidt), a u godini kada se festivalski centar preselio u novoobnovljenu zgradu Istarskog narodnog kazališta, Kuduz (r. Ademir Kenović), Donator (r. Veljko Bulajić), Sabirni centar (r. Goran Marković) i Kavarna Astoria (r. Jože Pogačnik).

Posljednji Festival jugoslavenskog filma u Puli otvoren je pred malobrojnom publikom 30. lipnja 1990. godine. Osim napetosti u zraku, otvorenje su pratile i tehničke tonske smetnje koje su kulminirale prilikom prikazivanja filma Karneval, anđeo i prah (r. Antun Vrdoljak) ― mikrofon voditeljice nije radio, a čak su se i svjetla u Areni upalila. Otvorilo se pitanje vijorenja postavljenih zastava; akademik Vlatko Pavletić zatražio je da se izvjesi hrvatska ili skine jugoslavenska. Kompromis je postignut doslovnim ili figurativnim vjetrom pa je jugoslavenska skinuta s objašnjenjem da lupkanjem ometa projekciju. S Festivala se povlače Vreme čuda (r. Goran Paskaljević), premijerno prikazan u Cannesu, i Atoski vrtovi – preobraženje (r. Stojan Stojčić), dok redatelj Zoran Maširević debitira s filmom Granica čiji se scenarij čuvao u „bunkeru” punih deset godina jer je za svoju realizaciju morao čekati neka slobodnija vremena. Kao posljednji laureat FJIF-a upisuje se Gluvi barut Bate Čengića.

Mjesec dana nakon što je Sabor Republike Hrvatske usvojio deklaraciju kojom je proglašena samostalnost, u Puli se trebao održati 38. filmski festival. Najavljen od programskog direktora, Ive Škrabala, kao festival koji želi zadržati dosadašnju tradiciju domaće kinematografije, sve veće međurepubličke napetosti, povlačenja filmova i neizvjesnost kulminirali su službenim otkazivanjem nakon podnevne novinarske projekcije filma Krhotine (r. Zrinko Ogresta). Festival će se naredne godine održati premda će osam najavljenih filmova (u stvari dvogodišnje produkcije) već prethodno biti prikazano na novoutemeljenim Danima hrvatskog filma. Za 1994. godinu bit će pripremljen tek jedan film, Cijena života (r. Bogdan Žižić), zbog čega će se Festival otkazati, a u Areni održati filmske večeri.

Ratne godine u Hrvatskoj (1991. ― 1995.) na taj su se način zrcalile kako u organizaciji Festivala tako i u njegovu programskom sadržaju. Kao svojevrsno prijelazno razdoblje između manifestacije pokrenute pedesetih godina prošloga stoljeća i manifestacije koja se treba uskladiti s okvirima hrvatske kinematografije i međunarodnim kontekstom, ovih je nekoliko godina bilo najzahtjevnije u povijesti Pulskog filmskog festivala. U tom smislu 1995. nije bila samo godina završetka oružanog sukoba u Hrvatskoj te povratka njezine teritorijalne cjelovitosti pobjedom Hrvatske u Domovinskom ratu, već i početna točka života u mirnodopskim uvjetima, uključujući i onaj kulturni. Na 42. izdanju Festivala održanom tjedan dana uoči početka vojno-redarstvene operacije „Oluja“, najboljim će filmom biti proglašena drama Isprani redatelja Zrinka Ogreste. To će označiti i afirmiranje novoga naraštaja hrvatskih filmskih autora među kojima će, tijekom 1990-ih, umjetničke uspjehe doživjeti i Vinko Brešan, Hrvoje Hribar te Lukas Nola kao predvodnici „mladog hrvatskog filma“ čija su se stilska i tematska obilježja zaokružila u novi, prepoznatljivi filmski pravac. Brešanov cjelovečernji igrani prvijenac Kako je počeo rat na mom otoku iz 1996. osvojit će iste godine Veliku zlatnu arenu za režiju te s gotovo 350 000 gledatelja u hrvatskim kinima postati najgledanijim domaćim kinofilmom od proglašenja hrvatske samostalnosti do danas. U 1990-ima pozornost će privući i radovi mladih redateljskih imena Ivana Salaja, Jelene Rajković, Zvonimira Jurića i Gorana Rušinovića čiji će film Mondo Bobo osvojiti glavnu festivalsku nagradu 1997. Nakon trijumfa Krste Papića na Festivalu 1998. i njegovoga povratničkog uratka Kada mrtvi zapjevaju, u narednim će godinama i Festival i hrvatska kinematografija postati sinergijom stvaralaštva etabliranih i novih autora, osobito tijekom 2000-ih. To će festivalsko razdoblje obilježiti filmovi Vinka Brešana Maršal, Svjedoci), Lukasa Nole (Nebo, sateliti), Dalibora Matanića (Fine mrtve djevojke), Zrinka Ogreste (Tu), Antuna Vrdoljaka (Duga mračna noć), Arsena Antona Ostojića (Ta divna splitska noć, Ničiji sin), Tomislava Radića (Što je Iva snimila 22. listopada 2003?, Kotlovina), Ognjena Sviličića (Oprosti za kung fu, Armin), Hrvoja Hribara (Što je muškarac bez brkova?), Gorana Kulenovića (Pjevajte nešto ljubavno), Branka Schmidta (Metastaze) i Rajka Grlića (Neka ostane među nama).

Sveopća korjenita društvena i politička previranja neminovno su utjecala na razvoj, profiliranje i smisao filmskog festivala u Puli koji će od svog 38. do 60. izdanja svoj naziv promijeniti čak osam puta. Vrijeme je to kad malo toga ide od ruke ― žurba, zbunjenost, nejasnoća provlače se u programskom i organizacijskom smislu. Svake se godine nastoji povući neki „novi“ potez kojim bi se odredio smjer kretanja, određuje konačna forma koja se do sljedeće godine raspadne. Inače uigrana dinamika manifestacije gubi svoj ritam, sve je manje rasprava o filmu, okruglih stolova, a i publika je sve rezigniranija prema domaćoj produkciji. Tehnika je na jednako neslavnoj razini: tek se 1998. godine (nakon 20 godina) mijenja staro dotrajalo projekcijsko platno novim, veličine 16 x 14 metara, a primljenu svjetlosnu zraku pojačava sedam puta. Platno je visokopropusno i zvučnici se po prvi puta postavljaju iza platna što omogućuje kvalitetniji zvuk u cijeloj Areni. Na jednak način Festival prate i financijske katastrofe: festivalskom se centru isključuje struja, a turistički objekti odbijaju prihvaćati goste ukoliko se ne podmire prethodna dugovanja.

Početkom novog milenija organizacija je na sramotnoj razini koja kulminira na 50. jubileju; organizacijske ostavke, odbijanje dolazaka, povlačenje filmova, tehnika i ton ispod svake razine zaokružuje zatvaranje pod kišom. Ni sljedećih se godina Festival neće izvući od anarhije. Prva oscilacija u monotonoj putanji festivalskog pulsa osjeća se 2007. Nakon što organizacijsko vodstvo preuzima ravnateljica Zdenka Višković-Vukić, a programsko Zlatko Vidačković. Nakon gotovo dvadeset godina udvostručuje se prodaja ulaznica, a Festival pohodi respektabilna brojka od skoro 30 000 gledatelja. Sljedeće razdoblje nagovještava put ka boljim vremenima; obnavlja se jedino gradsko kino, fotografije prepune Arene sa 6500 gledatelja koji prate projekciju filma Harry Potter i princ miješane krvi (r. D. Yates) obilaze svijet, a na Festival dolazi i filmski i kazališni glumac Christopher Lee. Godine 2011. Festival je prešao na digitalne projekcije i DCP format uspostavljen je kao standard. Postavlja se svjetski rekord projekcijom filma Slučajni prolaznik koji u Areni s 3D naočalama gleda respektabilnih 5920 gledatelja, što je ujedno najveća 3D projekcija na svijetu. Jubilarni 60. festival Pula je dočekala s rekordnim brojem filmova u domaćoj (su)produkciji. Ova je obljetnica bila prilika i da se susretnu redatelji, glumice, glumci i filmski djelatnici koji su tkali festivalsko platno. Festivalu je posvećena prigodna poštanska markica, a vremeplovom na najblistavije filmske i festivalske trenutke te otvaranjem perspektive budućnosti kroz 3D mapping na zidinama Arene započelo je novo desetljeće. Programski je rast istovremeno pratio i rast novih filmskih, izložbenih i drugih popratnih programa koji su pronašli svoju promjenjivu formu i lokacije ― Međunarodni program (2001.), multimedijalna izložba Cinemaniac (od 2002.), doFuraj svoj film! (2004.), Radionice izrade filmova Pulske filmske tvornice (2004.), Filmski laboratorij profesora Baltazara (2005.), Prvi pogled – First Look (predstavljanje filmova u nastanku od 2007.), Pulica (2008.), Program kratkih filmova – Kratka Pula (2011.), Sekcija manjinskih koprodukcija (2010.), Ukratko na Portarati 2009 Digitalna RED radionica (2013. i 2014.), Dizalica – program za mlade (2014.), Pula PRO – obrazovni i industrijski program za profesionalne djelatnike (2014.), Studentski program (2015.), Ambrela – kino uz more umjesto Dizalice (2017.), Kinoteka i Vremeplov.

Festivalu slijede dobre, posjećene i programski raznovrsne godine koje, 10. srpnja 2020. i tri dana prije otvorenja, zaustavlja vijest o izvanrednom društvenom trenutku kada je zdravlje publike, gostiju, filmskih autora i autorica i medijskih predstavnika i predstavnica zajednički i jedini prioritet. Festival je po prvi put prebačen na početak rujna, a posebni propisi ponašanja zbog pandemije koronavirusa umanjuju kapacitet Arene i svih ostalih lokacija. U sličnom se okruženju odvija i sljedeće izdanje da bi se standardnim kapacitetima povratio 2022. godine.

U razvoju je recentne hrvatske kinematografije ključnu promjenu donio početak rada Hrvatskog audiovizualnog centra 2008., čime su hrvatsko audiovizualno stvaralaštvo i distribucija kao i komplementarne djelatnosti, kroz djelovanje novoosnovane javne ustanove, dobili novi model rada i zamah. To će se odraziti u rezultatima tijekom 2010-ih do danas kada će više hrvatskih filmova postati kinohitovi u zemlji, osobito oni namijenjeni mlađoj publici (serijal o Koku, Šegrt Hlapić, Anka, Moj dida je pao s Marsa, Cvrčak i mravica, Dnevnik Pauline P.), ali i započeti svoju zavidnu međunarodnu afirmaciju na brojnim festivalima širom svijeta poput Cannesa, Locarna, Venecije, Toronta, Berlina, San Sebastiana, Tallinna, Karlovih Vara i drugih. Posebno treba istaknuti kanski uspjeh Zvizdana (r. Dalibor Matanić), dobitnika nagrade žirija u sekciji „Izvjestan pogled“, i Murine (r. Antoneta Alamat Kusijanović), ovjenčane Zlatnom kamerom koja se dodjeljuje najboljem debitantskom filmu unutar svih festivalskih programa. Istodobno, na Pulskom filmskom festivalu Velike zlatne arene osvajaju autorice i autori različitih naraštaja, tematskih preokupacija te umjetničkih senzibiliteta među kojima su i Damir Čučić (Pismo ćaći), Bobo Jelčić (Obrana i zaštita), Nevio Marasović (The Show Must Go On, Vis-à-vis, Comic Sans, Goran), Kristijan Milić (Broj 55), Dalibor Matanić (Zvizdan, Zora), Zrinko Ogresta (S one strane, Plavi cvijet), Igor Bezinović (Kratki izlet), Vinko Brešan (Svećenikova djeca, Koja je ovo država), Ivan-Goran Vitez (Šuma summarum, Narodni heroj Ljiljan Vidić), Antonio Nuić (Život je truba, Mali) i Danilo Šerbedžija (Tereza37). Valja osobito istaknuti uspjehe hrvatskih redateljica na Pulskom filmskom festivalu koje su u razdoblju od 2017. do 2022. ravnopravno s muškim kolegama osvajale Zlatne arene za najbolju režiju: Hana Jušić (Ne gledaj mi u pijat), Dana Budisavljević (Dnevnik Diane Budisavljević) i Sonja Tarkokić (Zbornica). Posljednjih trideset godina održavanja Festivala na taj su način obilježile ne samo značajne promjene u organizaciji manifestacije koja je i sama doživjela svoju tranziciju te kontekst održavanja, nego ponajprije uočljiva umjetnička dinamika hrvatske kinematografije koja je, upravo u pulskoj Areni, dobila svoju filmsku i festivalsku refleksiju.